prijateljica mi je neku večer izjavila, pijano se klatareći na šanku:
"nekim curama je suđeno da se udaju, meni je suđeno da budem nečija ljubavnica!"
ujutro sam se probudila sa tom misli u glavi. dal je stvarno došla ta moderna civilizacija i u moj mali gradić u zadrtoj dalmaciji? dal stvarno odolijevamo pritisku društva glede udaje na način da nas to više uopće ne opterećuje?
moje cimerice i ja smo tri cure od 27 godina, nemamo dečke, imamo dobre poslove, i život nam je više manje zabava. u biti živimo ko cure iz serije Sex i Grad, kave, izlasci, alkohol, lake droge, laki muškarci, zabava. život bez nekih većih obaveza.
tri godine unazad živila sam kao i sve moje vršnjakinje, u "sretnoj" dugoj vezi koja je trebala završiti brakom, prosječan posao od 6 do 14, slabi izlasci, podređivanje mog života njegovom.
kad me prevario i kad sam prekinila tu agoniju zvanu veza, mislila sam ispočetka da ću umrijet, život više nije imao smisla, sve za što sam živjela i na čemu sam gradila snove se srušilo. Nisam onda bila svjesna koliko dobrog mi je donio taj prekid.
a sad? imamo vrhunski posao, među pravim igračima sam, vrhunsku plaću, umjesto dečka imam cimerice i cimera, život mi je svakodnevna zabava, i znam da mi sve moje prijateljice iz bivšeg života zavide. samo dal mi imaju na čemu zavidit?
iako imam stvarno sve u životu, prijatelje za koje bi život dala, posao koji me ispunjava, svoj stan, dobru plaću, obitelj koju obožavam, ne mogu prestati razmišljati o onom što nemam. Vezu!
a opet postavljam si pitanje dal se želim odreći života koji sad živim radi veze? dal želim ponovo podrediti svoj život nekom muškarcu? Ono što se poznam, znam da više ne bi mogla svoj život podrediti ikome osim sebi, pa mi se nameće pitanje, dal sam i ja onda predodređena da budem ljubavnica a ne žena?
